Ispričat ću vam jednu priču koja neće zasigurno nikoga ostaviti ravnodušnim. Moja prijateljica iz djetinjstva ima nekakvu čudnu bolest koju su dijagnosticirali doktori u ranom pubertetu. I stvarno mi je žao kad se nešto žalim, osobito njoj kad znam da si ona sama ne može pomoći i to zato jer njezin imuni sistem ne radi onako kako treba. Jednostavno ima preosjetljiv imuni sistem.
Vjerojatno doktori kažu da je njezin imuni sistem izvan ravnoteže. Eto, sad je već prošlo 30 godina i žena je živa, ali samo zahvaljujući napretku medicine i općenito znanosti. Danas bi doktori možda brže i preciznije odredili dijagnozu i ne bi čekali toliko dugo da joj pomognu.
Znači, na jednom školskom natjecanju u trčanju moja je prijateljica pala u nesvijest iz nikakvog posebnog razloga. Do tada nikada nije imala nikakav poremećaj niti ikakvu strašnu bolest. Bila je zdravo dijete ali njezin imuni sistem je skrivao jednu traumu koja se s vremenom razvila u pravu bitku i u tren oka je organizam odlučio krenuti u borbu protiv svojih organa.
Završila je u bolnici no zbog nedostatka preciznijih instrumenata, a i zato što nisu baš vjerovali, odnosno posumnjali u nešto ozbiljnije, nisu reagirali na ovaj znak. Da su joj barem mogli provjeriti na bilo koji način imuni sistem ili kisik koji stanica može provariti, ili barem razinu hormona, no tada je dijagnoza bila onako od oka. Zaključili su da je pala u nesvijest jer je bila dehidrirana i možda i gladna. Za nekoliko godina shvatili su da je razvila autoimunu bolest kao posljedicu te da je imuni sistem razvio pravu bitku unutar vlastitih redova.
Danas bi taj dio već shvatili pri prvom podrobnijem pregledu. Posljedica je bila da je završila na dijalizi te da je 25 godina živjela u režimu filtriranja krvi 3 puta tjedno jer su joj bubrezi otkazali. Njezin imuni sistem koji nije bio u ravnoteži djelovao je kobno na bubrege……